Možda znaš da sam u ljeto devedesetidruge proveo jedno mjesec dana u New Yorku. Evo priča.

Nikad nisam imao nekih velikih osjećaja u vezi Božića.. meni je to onako.. ni iz đepa ni u đep.. mi smo uvijek ukrašavali bor tek par dana prije Nove godine.. i pokloni su se dijelili za Novu godinu.. o Božiću se nije ni pričalo.. tek mnogo kasnije ću malo osjetiti.. kad sam u Pragu bio sam, lutao ulicama, cijeli grad se zaustavi, sve zatvoreno.. ukrašeni izlozi, Mojca daleko.. tek tad sam prvi put nešto osjetio.. ali to se desi tek sredinom devedesetih.. tada, na početku.. bilo mi je svejedno.. valjda sam mu dao adresu da mi može pisati.. stalno smo se dopisivali.. sjećaš li se one moje sobice gdje sam živio prvu godinu u Pragu? Výchozí 5, tramvajska stanica "Podolská vodárna".. to je neki moj Montmartre, kao s početka dvadesetog stoljeća, bez kupaonice, zajednički zahod vani na stubištu.. živio sam tamo kao "domovnik".. češka rijeć za pazikuću, kućepazitelja.. pometao sam i prao stepenice, hodnike, prozore, čistio snijeg, mijenjao žarulje..

Ma skoro nitko nije znao za tu adresu.. naravno Mojca, ali vrlo malo drugih ljudi.. i stiže prva zima.. bliži se Božić.. kad li netko pokuca na vrata. Otvorim, a ono poštar.. jeste li vi taj i taj.. gledam u čudu, što li sad, kakav problem.. ali ne, on za mene ima paket.. iz Amerike! I uruči mi poveliku kutiju.. otvaram je polako.. a u kutiji boje.. stotine uljenih boja vrhunske kvalitete, nikada prije i nikada poslije nisam imao boljih.. kistovi, sve.. i pismo od bratića.

Tami je isto škorpion, teška i duboka duša, umjetnik, piše scenarije i snima filmove.. Ja sam se s njim jako dobro ulovio.. i kad je sve počelo, mrak i devedesete, stalno sam mu pisao.. sve.. duga pisma..

I tako jednom, saznam ja nekako.. iz pisama vjerojatno.. da on snima neki film.. da je to njegov Master of Art Thesis.. i da je dio scenarija zasnovan na mojoj životnoj priči, na mojim pismima i slikama.. i da mu nužno trebam u New Yorku.. znaš otprilike koja je bila moja situacija.. imam li za kavu ili ne.. jesam li imao za "kusovku" ili duhan.. i onda, iz te i takve realnosti uđem ja u stanicu podzemne i sa telefonske govornice zavrtim neki broj.. javi mi se AT&T operator.. ljubazan ženski glas.. i kažem da bih htio "collect call".. još pamtim njegov broj.. 212 246 1821.. u daljini čujem zvonjenje.. i on diže slušalicu.. krenemo pričati.. stojim u stanici podzemne u Pragu.. a on mi iz New Yorka pušta muziku koja će biti u filmu.

A Tami baš i ne govori najbolje hrvatski.. nije mu to prvi jezik.. i tada, kad je došlo vrijeme da palim za New York.. istekao je moj angažman domovnika.. bio sam de facto beskućnik.. na sreću, Ivan je upravo otvorio svoj prvi hostel, pa sam zajedno sa svim tim backpackerima i ja imao gdje spavati.

I tako, živim ja kod Ivana i Biserke u hostelu, pomažem što i kad treba, sve moje stvari spakirane negdje otraga, na kupu, čekaju bolje dane.. nemam stana, ne znam što ću najesen.. i zove Tami.. a ja čekam da mi pošalje lovu, da kupim avionsku kartu.. tada je karta za New York bila daleko iznad mojih mogućnosti.. i zove Tami i mi pričamo.. kad ti trebam? Jučer!.. pa kako da dođem? Ne mogu ti poslati lovu, moraš se sam nekako snaći pa ću ti poslije vratiti.. i onda odjednom okrene na dalmatinski, i kaže kao pravi Posedarac:

"Prodaj cipele i dođi!"

Idem ja po vizu.. moš si mislit, sa onim crvenim pasošom.. dođem do konzulata u Pragu.. ni ući ne mogu, već na ulazu me stražar grubo odbija.. idi otkud si i došao, imaš tamo konzulat u Beogradu ili Zagrebu, pa njih gnjavi.. krenem polako objašnjavati.. da imam tu boravak, da imam poziv, Tami je poslao fax, treba mi viza.. pilim ja stražaru svoju priču.. e, da je to bilo negdje drugdje, nikada ja ne bih otišao u New York.. ali Prag je početkom devedesetih bio grad u kojem su čuda bila moguća.. i nastavljam ja svoju priču.. i vrtni patuljak se omekša i propusti me korak dalje.. ajde, ajde.. samo ti seri.. ali ne meni, odi onom tamo.. i tako se nađoh pred vratima vile.. krenem sad i ovom istu priču.. i on isto.. ne može, ne ide.. odi ti lijepo u Zagreb.. pa tamo njih gnjavi.. a ja i dalje isto.. moram, trebaju me, fax.. dopizdim i ovome.. ajd idi onom tamo pa njemu pričaj.. taj će ti objasniti zašto to ne ide.. i opet krenem korak dalje.. i tako, mic po mic, sve dok ne stignem do same gospođe konzulkinje, ne zezeam se.. nakon desetak odbijanja, uspeo sam se na vrh vile.. znam da je Tami poslao neki faks.. svima sam to tupio.. ljudi, ja moram.. svi su me htjeli odjebati, ali sad, konačno, tu na mansardi.. stiže konzulkinja.. drži nešto u ruci.. Tami je poslao faks od sedam stranica.. u ono vrijeme to je bio svitak, rola papira.. donese ona to i kaže.. znate, sve je u redu, samo je jedan mali problem.. tu piše da ćete vi raditi u New Yorku.. ali vi nećete raditi, zar ne?

I jesam ja Ivandić i znam biti tup i glup, ali ipak mi se upali lampica. Bilo je vrlo jasno i lijepo artikulirano. Kad sam se istog dana poslijepodne vratio po vizu, čekao me onaj crveni pasoš sa dozvolom za dva ulaza. A službenik mi ga je uručio sa srdačnim pozdravima od gospođe konzulkinje osobno.

Eto! High life! Letim ja preko Atlantika.. neću sad o tim tehničkim detaljima.. to mi je bilo prvi put da sam putovao avionom.. enivej, stignem ja u New York.. Obećana zemlja! Sakupi mi se sve, križaju se u meni dvije linije, s jedne strane Dalmacija, a s druge slikarstvo.. eto, na odlasku me prijatelj gledao kao da sam Neil Armstrong, izabran da sletim na Mjesec. Neću da te lažem, kad sam sletio.. i kad me nitko nije mogao vidjeti, sagnuo sam se i poljubio tlo pod nogama.

I tako, radimo mi na tom filmu, baš lijepa priča, jedno pedesetak ljudi, svi rade za đabe, svi sve rade, nikome ništa nije teško.. glavni glumac pomaže odnašati smeće, majke donose kavu i fritule, divna atmosfera drugarstva i zajedništva. Nikad se nisam toliko fritula najeo kao tog ljeta u New Yorku.

I, nakon dva tjedna intenzivnog rada, dođe vrijeme i za prvi odmor, dugo očekivana dvodnevna pauza, ja uzmem svoju mapu pod ruku i pravac SOHO!

Ako nisi bio, to ti je otprilike ovako.. nisu to neboderi, ne.. obične kuće od po četiri, pet katova.. ali fora je u tome da su u svim tim ulicama, na svakom kućnom broju: galerije.. i to po nekoliko njih.. dođeš do ulaznih vrata.. pregledaš zvonca.. svaki kat - jedna galerija.. uđeš u lift.. i lift te doveze.. ne na hodnik, kao što smo navikli, pa da ideš od jednih do drugih ulaznih vrata.. ne, ne.. lift te doveze pravo u prostor galerije, otvore se vrata i uđeš u prvu dvoranu, njihov je čitav kat.. i tako, kao torta: red ovog, red onog..

Krenuo ja odmah do najvećih.. ni manje ni više nego direktno u Leo Castelli.. nađem ja adresu, pritisnem gumb u liftu.. stignem, otvaraju se vrata.. a kad tamo, gledam.. gdje je galerija?

Nema ni slika ni instalacija. Predamnom nešto nalik povećem šanku oko kojeg nekoliko ljepotica u večernjim haljinama užurbano nešto rade. Da ne duljim, žene izgledaju kao da su sišle sa naslovnica modnih časopisa, skockane kao da je gala večera a ne tek dva poslijepodne. Moja pojava ih niti najmanje ne zbuni, nastave mirno svoj posao.. valjda misle da sam kakav delivery boy.. ili da sam asistent električara što im otraga nešto popravlja.. skroz skulirane, trče za svojim poslom.. (eh, da.. u New Yorku nitko ne hoda, uopće na znaju što je šetnja, svi nekamo trče, kao na ubrzanom filmu).

U tome trenutku pokušam nešto reći.. izgovorim nekakvu rečenicu na svojem škripavom engleskom.. ljepotice zastanu, pogledaju me.. opazim da je sve stalo i da me gledaju kao da sam pao s Marsa.. okej, ponovo pokušam sastaviti suvislu rečenicu, uključim malo i pantomimu.. je li, ja sam mladi slikar, donio sam pokazati svoje stvari, gdje je gazda? Vrijeme je stalo. Još uvijek ništa ne shvaćaju, pokušam treći put, izvadim i svoje slike.. svoj "portfolio".. djevojke konačno skuže o čemu je riječ, pomislim da sam probio led.. ljepotice progovore ljubaznim, hladnim glasom.. e, sad je na meni red da ništa ne shvaćam.. pomislim, bit će valjda moj engleski.. zamolim, daj još jednom, malo polakše pa rukama i nogama.. konačno, jasno čujem rečenicu:

"Walk-ins are not welcommed."

Shvatih da sam u cijeloj toj priči ja odigrao ulogu neotesanca.. bio sam ušljiva gnjida koja se bezobzirno približila stolu za kojim sjedi društvo i žicam malo sitniša.. to se ne radi, to nije welcommed.. ima se za to i red i način.. prvo lijepo kupiš neku posebnu kuvertu (kojoj si unaprijed platio poštarinu za povrat).. pa fino pošalješ svoje slajdove, pa čekaš.. a u međuvremenu, radiš kao konobar ili nešto slično.. ne, nisi ti zapravo konobar, ti si, kak se ono veli.. aspiring artst.. ali kad ti brada posivi i kosa se prorijedi.. a ti još uvijek konobar?

I tako, ispričam ja to sve Tamiju.. i on odmah nazove par prijatelja.. daj spašavaj, tu mi je brat, došao sa surovog dalmatinskog kamena, ne zna kako se to radi.. možeš li mu malo pomoći, pokazati mu put, uvesti ga u priču.. i dobijem ja tako kontakt, adresu i ime kuratorke u jednoj galeriji.. naravno i ime na koje se smijem pozvati kad me krene izbacivati iz galerije. I tako, sutradan, opet ja u SOHO.. uđem u galeriju..

E, sad, pazi fora, to je bilo davno prije mobilnih telefona.. ali u New Yorku, kako nisu znali što je šetnja, tako nisu ni poznavali "zauzeto" na telefonskoj liniji.. imali su neku fintu.. ti si mogao razgovarati na telefon.. fiksni, drugih nije bilo.. pričaš po telefonu.. a ako te pritom netko drugi zove.. e, nije zauzeto kao kod nas.. ne, ne.. tebi zvoni telefon dok pričaš.. kažeš ovom prvom.. samo malo, imam drugu liniju.. pristisneš neki gumb i javiš se ovom drugom.. ej, daj malo pričekaj, brzo ću.. i opet pritisneš neki gumb i vratiš se ovom prvom i završiš razgovor.. i onda gumb i sad si opet na ovom drugom.. i tako unedogled.

Stignem ja u galeriju.. i riba, naravno, na telefonu.. i opet slična priča, sati je otprilike dva poslijepodne, a ona je odjevena kao da je na gala večeri ili naslovnici modne revije.. ništa, čekam ja, lijepa dekla, gledam malo okolo, kratim čas, haljina joj ima dubok izrez na leđima, brojim joj mladeže.. ide jedan telefon, pa drugi, pa treći.. kad je četvrti put zazvonilo, ona se, sa otrovnim blijeskom u očima, okrene prema meni i ljubazno kaže "ovo je meni vrlo draga osoba i dugo se nismo čuli, ovaj razgovor će potrajati, pa ako imaš kakvog pametnijeg posla.."

Nisam imao pametnijeg posla i nakon podužeg vremena, okrene se ona prema meni i upita.. što će biti dobroga? I sad ja izvadim svoju mapu, pokažem slike i ispričam svoju priču.. pogleda to ona u napetoj tišini.. pa kaže.. gle, dušo, sve je to u redu.. možda su neke stvari čak i bolje od ponekih koje smo nedavno imali tu na nekoj grupnoj izložbi umjetnika iz Istočne Evrope.. Ali!.. to ti zapravo nema veze.. ukoliko želiš izlagati u New Yorku, moraš krenuti putem koji je jedini moguć.. prvo.. moraš se preseliti u New York.. to je prvo.. poslije toga, moraš izlaziti van, ići na otvorenja, družiti se s ljudima.. onda polako, netko će saznati da si i ti umjetnik, netko će te pozvati na grupnu izložbu (evo, baš večeras je tu i tu jedno super otvorenje, dođi, pojavi se, družit ćemo se, upoznat ću te s nekim ljudima).. i onda, kad te prime među sebe, kad iza sebe budeš imao više grupnih izložbi, možda ti netko ponudi i tvoju vlastitu. Tako ti to ide, nema prečica.

A meni već polako bilo dosta.. jedva sam čekao da odem s Mojcom na more.

Idućih dana imao sam još par sastanaka. Posjetio sam ljude koji žive kao u filmu.. veliki loft, teretno dizalo, slikar i njegova muza.. naravno, muza se brine za lovu i gajbu, a on je nešto kao njena pudlica, velika nada.

A popio sam i kavu sa kćerkom Anine Nosei. Ima tu priča.. Anina Nosei bila je prva koja je mladom Basquiatu kupila uljene boje i unajmila mu prostor za atelje. Poslije su uletjeli neki veći igrači i oteli joj ga, dali mu lovu za Armanijeva odijela i droge.. ali ona je bila ta koja ga je otkrila.

Pijemo kavu u predvorju kazališta u kojem ona gura svoju glumačku karijeru. Njena kćer je topla i draga osoba, kao uostalom svi koje sam tamo sreo. Tamo ljudi kao da su nekako svjesniji koliko je život zahtijevan.. ukoliko si imalo nadaren, poduprijet će te i pomagati na tvom putu.. naravno, na kraju balade i opet je bilo sve isto.. prvo se preseliš, onda izlaziš van, otvorenja izložbi, družiš se s ljudima, i tako, polako..

Obuzeo me neki čudan osjećaj.. kao kad nazoveš krivi broj, ali ne prepoznaješ da se radi o pogrešnoj osobi, pričate neko vrijeme. Kao neki nesporazum.. Nujork i ja.

Na kraju je nastao film. Nije ga vidjelo mnogo ljudi, ali film postoji. U njemu su neke moje slike, izvadci iz pisama.

Na dan kad sam letio kući, sakupili su se crni oblaci i pala je jaka kiša. Kad je avion zarolao na uzletnu pistu, bila je već noć, munje su sijevale. Uzdizali smo se polako.. izgledalo je kao da se po zemlji razlila užarena lava.. onda smo ušli u oblake.. a kad smo iz njih izašli.. nije više bilo ni kiše, ni svjetala, ni ulica.. tek nepregledna mekoća oblaka.. i beskrajna, srebrna mjesečina.. sijao je pun Mjesec.

Izvadio sam Camel i zapalio. Išao sam s Mojcom na more.

 

(back)