Prije svega, u mom osobnom, paralelnom svijetu, njih dvoje još uvijek hodaju po tom prokletom Kineskom zidu.

Lutaju po zrcalnim Borgesovsko-Kafkijanskim krajinama, gdje iza svake novootkrivene kule na horizontu stoji nova, udaljenija, još neosvojena tvrđava.

I šalju nam pisma.

Za mene su nekako nalik na dvojac Lennon-McCartney. Ne znaš točno tko je što smislio, tko je što predložio, tko se čega sjetio. Najveće i ono nepobitno stvorili su zajedno.

Ukoliko se prisilim i pokušam uvažavati ovu drugu situaciju, naizlged razvidnu iz našeg zajedničkog svemira, onda moram razmišljati o nezanimljivim stvarima, kao što su sebemitologijizacija, komodifikacija, uspjeh.

Iskreno, više volim razmišljati o umjetnosti kao o nekoj čudesnoj, beskonačnoj potrazi, ispitivanju, izkušenju, искусству.

Za mene osobno, tu nema pitanja. On je bio i ostao jedini i najveći. Taj moj osobni junak mirno i tiho živi, eto pukim slučajem baš u tom istom živopisnom i malom gradiću gdje i ja glođem svoje dane.

"A Marina ko Marina.." Naravno, nije negirala mene, već odnos do stvari same. Slično kao i McCartney, možda se u nekom trenutku u životu našla sama, on the wrong side of forties. Nekako duboko u sebi zna da više nikada neće prevazići samu sebe. Što ćeš drugo nego li čim skuplje prodati svoju kožu, izboriti se za čim bolju "penziju". Ne zavidim joj uspjeh, mislim da se dogodio izvan domene bitnog, ali zadržavam si pravo živjeti s njima u svom paralelnom mikrokozmosu i komunicirati s njihovim djelom.

Nitko nije došao tako daleko. I stvar koju su u XX stoljeću skoro do beskraja zakomplicirali Beuys i Duchamp, našla je svoj rasplet, eto apsurda, upravo u vrhuncu njenog samostalnog putovanja. Onog slavnog proljeća dvijehiljadeidesete, kada je u New Yorku sjedila sama sa svima.

Nije tu potrebno biti neki veliki analitičar a da bi se prepoznala izvjesna paralela, nadahnuće. Izvor tog velikog djela svakako je zajednički performans "Nightsea Crossing". Sve drugo u MoMi bilo je relativno bez veze. Ili, kako bi rekli, čisto arheološki. Izložba mrtve umjetnosti.

Ali taj njen performans u MoMi.. to sjedenje.. sjeme toga već je prije bilo prisutno; ali bilo je preteško. On bi prehodao i pet Kineskih zidova, ali nije mogao sjediti. Tada je pao prvi šamar, tada se pojavila prva pukotina na kristalnoj čaši njihovog odnosa. Ali to što je bilo zacrtano već u prvoj inkarnaciji "Nightsea Crossinga", ona je svojom nestvarnom snagom i umijećem, srcem i silom, takva kakva je, od djetinjstva snažna i drugačija, pravo dijete ratnih heroja, to proljeće u Momi, ona je jedina i prva odgovorila i nadgradila Beuysa i Duchampa.

U mom malom privatnom svemiru, njen performans "Artist is Present", MoMA, proljeće 2010, najveće je umjetničko djelo XXI stoljeća. Nema i neće biti većega. A i to je važno, da je on došao i sjeo nasuprot nje. Da se to nije dogodilo, pola nas nikad ne bi ni čulo za tu stvar.

I kako joj onda ne oprostiti samomitologizaciju? Svaki umjetnik to radi. Svaki na svoj način, neki otvoreno, drugi samozatajno. Dvadesetak godina sam mlađi od nje. I ja sam odrastao u komunizmu. I to ne u osmerosobnom stanu u centru Beograda, već u novosagrađenim blokovima na rubu grada. Prvih godina nismo ni imali ulicu, naša adresa je bila "Blok 57532..nešto..nešto..pa/II..kao, drugi ulaz. Klinci smo bacali prazne limenke sprejeva u vatre koje su dan i noć gorjele u okolici, posvuda su bila brda građevinskog otpada i smeća, blato.. eto, to mi je bila adresa. Pa ipak, prvu tamno žutu žarulju koja obasjava samo sebe i nekoliko nesretnih moljaca u svojoj blizini, a na sve ostalo baca mrak i tamu.. prvu takvu žarulju vidio sam tek osamdesetidevete, kad sam usred noći prelazio Austrijsko-Čehoslovačku granicu. Ali okej. Neka joj.

Glavno je da se je tada, jednom davno, izmakunla toj prokletoj kristalnoj pepeljari koja joj je letjela direktno u glavu. Kao da se je u tom jednom, skrajnjem trenutku ("Život sam ti dala, ja ću ti ga i uzeti!"), kao da se je u tom trenutku sažeo sav taj osmerosobni stan ratnih heroja, saželo se cijelo to preteško djetinjstvo i odrastanje u nerazumijevanju, saželo se u jedan ubojiti projektil. Da je ona bila prava nasljednica te teške crnogorske tradicije, ostala bi ona mučki stajati na mjestu i mi ne bismo nikad ništa znali.

Ali ona je stvorena prejaka za takvu sudbinu. U njoj se ponovilo ono Andrićevo "Ja neću i ne mogu". Na našu veliku sreću, u tom presudnom trenutku, ona je ipak izmaknula pepeljari. To je, na neki način, bio njen prvi pravi performans. Sve ostalo je povijest.

Za taj presudan pokret zahvalni smo svi koji nešto tražimo u toj šumi i nepreglednosti umjetničkog.

I, dok je lijepo imati Marinu tu u susjedstvu, meni je, eto, još ljepše znati da moje tenisice ližu isti asfalt kao i njegove.

 

 

(back)